Još o časoslovu:
Liturgijom časova, koja se po starom običaju slavi tijekom dana, Crkva ispunjava
Gospodinovu zapovijed o neprestanoj molitvi, iskazuje hvale Bogu Ocu i posreduje za
spasenje svijeta.
Liturgija časova produžuje na različite sate dana hvalnice i zahvalnice, te spomen otajstva spasenja, molbenice i predokus nebeske slave, što ih pruža euharistijsko otajstvo u kojem se nalaze središte i vrhunac života kršćanske zajednice.
U liturgiji časova Crkva obavlja svećeničku službu svoje Glave, te bez prestanka prinosi
Bogu žrtvu hvale, to jest plod usana što slave njegovo ime. Ova je molitva glas same
Zaručnice koja razgovara sa Zaručnikom, štoviše, to je molitva koju Krist sa svojim Tijelom upravlja Ocu.
Dok Crkva tako u svojim časovima prinosi hvalu Bogu, združuje se s onim hvalbenim
pjevanjem što se po sve vijeke ori u nebeskom dvoru. Time ujedno već uživa u predokusu one nebeske hvale koju sv. Ivan opisuje u Otkrivenju, a koja neprestano odzvanja pred prijestoljem Boga i Jaganjca.
Liturgija časova treba postati i vlastita molitva svakoga koji u njoj sudjeluje. Treba mu postati izvorom pobožnosti i mnogostruke Božje milosti te hranom osobne molitve i apostolskog djelovanja. Zato ju treba moliti dostojno, pozorno i pobožno, da srce bude u skladu s ustima, duša s glasom.
Časoslov je molitva svega Božjeg naroda. Zato je tako složen i uređen da u njemu mogu
sudjelovati svi – klerici, redovnici i laici. Svi su pozvani sjediniti svoj glas s molitvom Crkve i uzdizati trajnu pjesmu hvale svemogućem Bogu. Crkva je zajednica, pa i molitvom mora očitovati svoje zajedništvo. Bilo u zajedničkom bilo u pojedinačnom slavljenju, u bitno ustrojstvo ove liturgije spada razgovor između Boga i čovjeka. Zajednička molitva ima posebno dostojanstvo. Stoga, kad god se može ostvariti okupljanje i zajedničko slavljenje vjernika, neka ono ima prednost pred pojedinačnim i gotovo privatnim slavljenjem liturgije časova.